Milton Glaser, interview

Climbing up the stairs on the way to Mirko Ilić’s studio on 32nd street, I always pass next to Milton Glaser’s studio (same building, two floors between). From the curiosity I had to step in few times. Kind senior gentleman sits by his ancient petite drawing table surrounded by his collaborates, mostly young and attractive girls. Quite communicative and unpretentious.

Last year, I had chance to visit to events in his honor. SVA (School of Visual Arts) organised his retrospective (curated by Steven Heller and Mirko Ilić) at Starrett-Lehigh building in Chelsea. Secondly, it was the opening of new SVA Theatre, Glaser did design for it and main part was Tatlin like rotating sculpture at the entrance. During the opening various people spoke, short movies (Avant-Garde between wars) that served as ideals for creation of sculpture were presented. At the end, Milton spoke referring to Leger’s film “Ballet Mécanique”. “I am glad that I have finally saw this movie and that I don’t have to see it ever again.”

Again I am in front of the building in 32nd street, by the entrance there is a sign “Art is Work” and this time studio at the first floor is main destination, not a pass by attraction.



How a process of drawing is thinking?
I tell this anecdote, I was sixteen or seventeen sitting at the kitchen table with my mother and looking at her, and deciding I would draw her portrait. I’ve never done that before. And with that decision the mind shifts because you become attentive to what’s in front of you. And I realized at that moment that I had no idea what she looked like, that her face became invisible. As you know, all familiar experiences become invisible. So, everything that happens in your life that you repeat frequently enough you are no longer conscious of. And I realized the shift that I made in the mind alone was that I restored my capacity to see what’s in front of me. Momentarily. Most of human experience is about becoming ultimately unconscious of what’s in front of you. The whole question of what is real emerges then as an idea. And how reality is defined by the experience of the human brain. We can say that nothing is out there except in fact what is processed by the brain and made understandable. So, there is this odd correlation between what I believe to be thought and drawing. Act of drawing is a device to promote attentiveness. Attentiveness is a device for human survival. Drawing is one of the instrumentalities of attentiveness. For me that has been its fundamental purpose. It is a way by which I can test my idea of reality and the existing condition of my mind in terms of what is real against paying attention to something and trying to see it as it is. As a result of that it is for me an extraordinarily important element not only in the education of an artist, but also for anybody who is interested in the question of reality. You can say nothing exists until is processed by the brain, by expectation, by experience, by delusion... Abstraction assumes that there is something to abstract from. So that’s a starting point of physical reality in any case. Abstraction without reference is meaningless.

What about the relation between what you see and what you draw?
Any drawing is an abstraction to begin with. What you are talking about is likeness. What is it that creates likeness. How can we recognize a person from series of marks on a piece of paper. That is almost a miracle. The idea where you can represent a three dimensional object by series of lines on a sheet of paper is almost beyond understanding. It makes you realize that the capacity of the brain, even the most rudimentary brain, is totally miraculous. This whole question of relationship between a representation of something and the actual thing is one of most complex and interesting subjects for anybody concerned with the visual or philosophy or religion or metaphysics.



Your definition of art?
Draftsman is an idea to exclude the idea of art out of the process. What is art and what is not art. Paintings could be not art, and drawings could be not art. The question is when do we decide if the work is art. What is distinction between what is art and what is not art. For me the distinction is when the work makes you attentive, it is art. When it doesn’t make you attentive, it is not art. That simplifies the problem enormously for me. It means that all the work that I created inadvertently without the intention of being art, such as a drawing of a chair for carpenter to make it, can in fact be art if they are done in a certain way. They produce the effect of arousing attentiveness. I was looking for this definition since I was a child. That has finally clarified this distinction of what falls into category of art and those things that are outside of that category. For the first time it makes a very simple definition. If we can agree what attentiveness is.

Can we?
Awareness of what is real. Or an attempt of becoming aware of what is real.

You don’t paint and a lot of your work is done on paper. It’s a very unstable medium. Why did you choose it?
That’s an interesting question because my life was always been towards fugitive materials. Although, I am not sure that pen and ink, printmaking, watercolors, pencil drawing, are entirely fugitive. We still have pencil drawings from the Renaissance. The characteristics that they all share in terms of my own sensibility is that by and large they are not opaque. This is a much of a question of a physical preference, like why do you like silk shirts as opposed to cotton ones. You don’t exactly know why. I don’t know why. I never felt an affinity for tempera paint or for oil paint as a medium. And I think it has to do with opacity. What I always liked is transparency of materials where you can overlay and erase. And I always liked working with cheap materials. For good part of my life I used newsprint paper, a lot of which totally has disintegrated and disappeared, because I was never liked the idea of spoiling a piece of $10 watercolor paper. And I think early in life there was a big fact, you know, growing up as a student during the depression where money was really important. The idea of taking a 6 or 7 dollar piece of paper and ruining was incomprehensible. So, the secret way to get around it is to use materials that if you spoil them there was no financial consequence. And than I’ve got used to the surface quality of newsprint and I found out that I could do my best work on it, because it was so fugitive.

How someone develops drawing as a communication skill?
You start basically by learning to communicate to yourself. By saying “I see this object, and this mark I made is a good representation of that object. But I’d like to make it stronger...” The initial conversation is personal one. With the self. It has some references to the use of spoken language. How do you learn to talk. First you make sounds and you are delighted by the sounds, and the knowledge that you made those sounds. Then you discover that those sounds can affect others, and then you try to refine them so others can receive what you are trying to convey etc.



Do you do a lot of sketches?
I do when I’m drawing from observation. When I’m trying to solve a problem for a specific purpose, like a book jacket or an illustration or a design for a table, I do sketches. I work at both extremes. I will spend weeks doing studies on a single thing and I will do something within moments of getting an assignment and finish it. It depends very much on the context of the work.

Difference in approach if there is any when you work for a supermarket or a stage play?
My approach is always the same and that is to let my unconscious mind, which is smarter than I am, make the associations and link the imagery. But that is the same if it is a package of soup or if it is an illustration. Everything is connected, and what you need is, and you get that through experience, the sense of appropriateness. It’s like making a sandwich for lunch or preparing a meal for your guests.

There is a lot of variations of your I❤NY. Do you remember some of them that you particularly like or dislike?
They have collected around 5000 variations of I❤NY that was kept in the closet of the Department of Commerce. They finally decided that there were too many to track, so they threw them all out. There have been so many variations that it has become generic. It is very odd that this one thing, this very simplistic idea turned out to be the thing the world have been waiting for. At that moment. And continually. It has not stopped. It is totally weird. It must have been something people were looking for. I like the one I put in my book “Graphic Design”, "I❤rhinoceroses", from Africa. There are hundreds of them that are stupid and hundreds of them that are clever.

Your relationship with New York?
You love it and you hate it. It’s like a relationship you have with your parents. You love them, you hate them, they are part of your structure. You would not be what you are. I said this and I think it’s true: New York is not a place it is a projection screen. It is so complex that it encompasses everything. The worst and the best. The worst people, the best people, the cleverest, the stupidest... The most pleasant and the least pleasant experience... It is truly the most complex system that you could imagine or create. In fact you could not imagine or create it, it has to be an evolutionary process. So when people talk about New York, it’s a place that doesn’t exist except in their mind. Anything you want. We can go back to our subject, the nature of reality. What is real?

If I am not mistaken you don’t like the notion of style?
You know what I detest? Stupidity. Things are explained stupidly and superficially. People elevate something like a momentary style into truth. Wake up, I mean, find out what happened before.

Let’s go back to the issue of what is art (and what is not), and what is design. Your book “Drawing is Thinking” seems to deal with this question?
That’s one of those distinctions that people get confused about. I don’t know if any of those drawings individually are art or not. But by my own definition of the experience of looking at the book is involved with the idea of memory and the relationship of imagery over period of time. That’s what this book is about. There is a relationship, because there always is, between everything on every page. And when you turn the page, there is a relationship between what is past and what is coming. Everything in the book is linked, let me show you... My assumptions about the nature of relationships. There are two drawings of musicians here, the relationship is that they are both black musicians, but this yellow (pointing at the yellow field on one page) is cast from this page (pointing at the yellow background on the opposing page). The relationship between these two is that if you look at this as a sort of light, this figure is illuminated by that light. So yellow moves from here to here. There is no reason for you to understand that intellectually, but experientially you might have. If you’re looking through the book, you could infer that there was something about these two pages, because I have made you attentive to the fact that yellow exists and that it moves from one surface to another. That idea of attentiveness is what I am trying to do in this book. So what I am not interested in is that if the individual drawings are art, but whether the experience of looking at the book is an artistic experience. Because the experience of looking at it has made you attentive. But again, my definition of art is to provoke attentiveness. If it has, by my definition, it is art. What is the distinction between design and art? If design makes you attentive it’s art, if art does not make you attentive, it’s not art. You have to look at it case by case. There is no general description whether design is art or not. We know that, experientially, when you look at the design by Leonardo you say “Hey, that’s art”. Even though what it was, was a drawing of a cannon. Something about the drawing has convinced you to pay attention.

Printed magazines are dying out. Do you see any perspective for that form of communication and information?
I don’t know what’s going to happen. As an economic form they may be dying out, but as an artistic form and a medium that communicates other kinds of ideas, it still has some merit. I think there always will be printed material, probably in smaller amount, for the joy of experiencing a real object and tactility of it. What bothers me more than that is the whole issue of a virtual life. Of a life that you basically experience only on screen. Instead of articulating your sense of what is real you diminish it. Increasingly. So at a certain point you stop having any connection with reality. How that translates into political manifestations or a sense of community? Those are the questions that are toughest. Whether a magazine exists or not is basically irrelevant. But whether your consciousness is so transformed that people become less aware of each other and of the deepest parts of human experience. Then I’m worried. The question is virtuality moves in that direction.

You go against the stream in a very constructive and positive way.
Any current or the prevailing way of thinking always has to be wrong. Which is to say that at a certain point everything that is believed becomes a limitation. You can say that a belief is a closure of the mind. Anything ardently believed is the closure of the mind. So then it’s always useful to disagree with everything. I think you always have to disagree with yourself, with your own convictions. Anything held too tightly becomes suffocated.

If you disagree with yourself all the time, you will not make anything.
On the contrary, you will make something else. You leave your history behind. You keep pursuing other things than what you already know. You already know, you already believe? Give it up! Incidentally it is not easy to do, and not everybody is capable of doing it, and not everybody wants to do it, but as an objective it is highly desirable.



You are inclined towards leftist ideas?
Yeah. But what do we mean by the liberal thought? What do we mean by the distinction between right and left? The right is always firm in their convictions. The left, ultimately, the real left is uncertain. And that is why the right is often more powerful because they have this unassailable belief that they are right. The best characteristic of the left is that it questions its own motivation. Not always, not the hard left. The hard left becomes very much like the right.

I caught a glimpse of movie “Gandhi” this morning and, take it as you like, for some reason it reminded me of you. You have very calm, persistent and peaceful approach towards activist issues. Don’t you think people are estranged from this idea?
I think you discovered those things, that violence begets violence, anger begets anger. If you are married long enough you know that if you yell at your wife it will have tragic consequences. You yell, she yells... To get what you want you have to be persuasive and consider the other. Unless you’re at war. When you are decent and polite, potentially the other will be decent and polite to you.

Are they?
Most of the time, yes. There are a lot of jerks in the world, and you encounter people who are stupid all the time that you are trying to overcome, but then you realize that they cannot be overcome... certainly not violently and certainly not by aggression. People you cannot convert, you have to accept them as a fact. And not attempt to do it through violence.

But it is so tempting.
It is. I cannot control myself sometimes. You get in rage, but you know that the consequences are not going to be the ones you want. And sometimes you have to express that anger. There is evil in the world. And there are times when you basically cannot be pacific about it. You have to kill the enemy when it is life threatening. But that is not an operating principle of the civilization. It happens and I’m always sad when it happens.

There is a quote by Tony Kushner from the foreword of the book “The Design of Dissent” that I really like: “Art can’t change anything except people - but art changes people, and people can make everything change.”
I absolutely agree with that and I believe that’s true. There is this human urge to make things. That represents us best, the urge to make things, and it is also an activity that binds people in a sense of commonality. All people who make things, whether you write music or bake bread, have something in common. That commonality is the great possibility of human experience. Because we have plenty of differences of every kind. But the desire to make things needs to be so fundamental to the human experience. That is why people who make things tend to be on the left and more liberal and more concerned. They are bound in this thing that is deeply satisfying and important. Why is it that the artist always strike first, protest first. Because they know that this common consciousness of joy and importance of making things binds them together. It is something that goes beyond skin color and nationality, origin and money. Good idea is to have everyone in the world make something before they do anything else.

Do you remember Mirko Ilic’s first arrival to New York?
Mirko is enormously energetic man. You see his energy and vitality. He showed me what he did and I thought “This guy is very talented.” And I offered him a place to sit in the office the first time I met him, because I knew he didn’t have a place to sit. We’ve grown to be friends.

Another New York based designer, Stefan Sagmeister, said that being famous designer is like being famous plumber. How do you deal with fame?
I think designers who have become famous, by and large have pursued their fame. It’s nice to have it. But anybody whose name you know has done something to make sure that their name was known. Part of that is just a professional requirement, because in this field in order to get some significant work to do you have to have public visibility. The question is more than anything else not whether you are pursuing fame or not, but whether the pursuit of fame is the central act of your life or whether it’s really a byproduct of trying to do good and significant work. And you can see a lot of designers who care more about whether they are famous than whether their work is significant. But the world we live in, commercial world, capitalist world, pays people in accordance to their fame and enables them to survive because of the fame. You have to pay some attention to that. You cannot pretend that it is of no consequence.

You, very obviously, do not believe in retirement?
If I believed in it I wouldn’t have been here today. The great gift that I’ve been given is the fact that I am still able to do my work and that I come to work every day. And I have wonderful time with people here. And I look forward to the idea that I maybe able to do something today that I didn’t know about yesterday. And that, although I’m not a religious man, that is a blessing.

Recipe for vitality?
I don’t know. Beats the hell out of me. It may be genetic, but... I think mind must remain engaged. One other thing is that you can keep on working if you keep on working. I remember a man who opened a new restaurant. And he said “You know, we’ll have more business if we have more business.” What he was saying was, it sounds absurd, when people see a restaurant that’s full they want to go to it. Activity itself breeds activity. Moving the mind makes the mind more capable of moving. These are simplistic ideas, but they have to be true.

Finally we come to the issue of happiness.
There was a funny article in The New York Times about scientific research of happiness. Why people are happy? Is it genetic, is it money, is it related to ethnicity...? In the end the conclusion was if your life turned out to be better that you thought it was, you’re happy. If your life turned out worse than you thought that is going to be, you’re unhappy. That was the sum of all the knowledge after all this scientific investigation. (laughs) You are asking me about the greatest mysteries of human existence.

Well, I’ve come to speak with the old and wise man on the mountain.
That’s... me? (laughs)

www.miltonglaser.com

text: Aleksandar Maćašev
photos: Milton Glaser's archive
Published in KVART magazine, no.16, March 2010.

Milton Glaser, intervju

Penjući se stepenicama ka studiju Mirka Ilića u 32. ulici, uvek prođem i pored studija Miltona Glejzera (ista zgrada, dva sprata razlike). Iz radoznalosti sam morao da svratim nekoliko puta. Gostoprimljivi stariji gospodin sedi za svojim prastarim, malim, crtaćim stolom, okružen saradnicima, uglavnom mladim i lepim devojkama. Prilično dostupan i nepretenciozan. Prošle godine sam imao prilike da posetim i dva događaja u njegovu čast. SVA (School of Visual Arts) je organizovao njegovu retrospektivu (kuratori: Stiven Heler (Steven Heller) i Mirko Ilić) u Starrett-Lehigh zgradi u Čelsiju. Drugi put je bilo u pitanju otvaranje novog SVA teatra, za koji je Glejzer radio dizajn, a čiji je glavni deo tatljinovska rotirajuća skulptura na ulazu. Prilikom otvaranja teatra izređali su se razni govornici, a pušteni su i kratki filmovi (međuratna avangarda) koji su bili uzor za kreiranje skulpture. Poslednji je dobio reč i sam Glejzer, koji je svoj govor započeo referirajući na Ležeov (Léger) film Ballet Mécanique: „Drago mi je da sam konačno video ovaj film i da više nikada neću morati da ga gledam.“

Opet sam ispred zgrade u 32. ulici na čijem ulazu piše Art is Work, i ovog puta je studio na prvom spratu glavna destinacija, a ne usputna atrakcija.



Kako je proces crtanja povezan sa mišljenjem?
Ispričaću vam ovu anegdotu. Bilo mi je šesnaest ili sedamnaest godina, sedeo sam za kuhinjskim stolom sa majkom i gledao je kada sam odlučio da nacrtam njen portret. Nikada je ranije nisam crtao. I tom odlukom um se pokreće jer postajete usredsređeni na ono što je ispred vas. Ali u tom trenutku shvatam da nisam imao pojma kako ona izgleda i da njeno lice postaje nevidljivo. Kao što znate, sva poznata iskustva postaju nevidljiva. Tako, vi niste više svesni svega onoga što se događa u vašem životu i onoga što dovoljno često ponavljate. I shvatio sam da je pomak u samom umu povratio moju sposobnost da vidim ono što je ispred mene. Istog trenutka. Kod velikog dela ljudskog iskustva se radi o potpunom odsustvu svesti o onome što je ispred nas. Celokupno pitanje o tome šta je stvarno izranja onda kao ideja. I kako se stvarnost definiše iskustvom ljudskog mozga. Možemo da kažemo da tamo nema ništa osim onoga što mozak procesuira i čini ga razumljivim. Dakle, postoji ta čudna korelacija između onoga što verujem da je misao i crteža. Čin crtanja je sredstvo da se promoviše pažnja. Pažnja je sredstvo za ljudski opstanak. Crtež je jedan od instrumenata pažnje. Za mene to je njegova osnovna namera. To je način pomoću koga mogu da proveravam moje poimanje stvarnosti i postojećeg stanja svog uma, što se tiče onoga što je stvarno nasuprot obraćanja pažnje na nešto i pokušaja da se sagleda onakvim kakvo jeste. Kao rezultat toga, to je za mene jedan izuzetno važan element, ne samo u obrazovanju umetnika već za svakoga koga zanima pitanje realnosti. Možemo da kažemo da ne postoji ništa dok mozak to ne obradi, očekivanjem, iskustvom, i obmanom... Apstrakcija podrazumeva da postoji nešto iz čega se apstrahuje. Tako, to je početna tačka za fizičku realnost u svakom slučaju. Apstrakcija bez određenog odnosa je besmislena.

A šta je sa odnosom između onoga što vidite i onoga što crtate?
Svaki crtež je apstrakcija za početak. Ono o čemu vi govorite je dopadanje. Šta je to što dovodi do dopadanja? Kako možemo da prepoznamo osobu u mnoštvu znakova na parčetu papira? To je skoro čudo. Ideja kada možete da predstavite trodimenzionalni predmet nizom linija na listu papira je skoro nezamisliva. To vas navodi da shvatite da su mogućnosti mozga, čak i rudimentarnog mozga, apsolutno začuđujuće. Pitanje odnosa između prikazivanja nečega i stvarnog predmeta je jedno od najsloženijh i najzanimljivijih tema za svakoga ko se bavi vizuelnim, ili filosofijom, religijom ili metafizikom.



Vaša definicija umetnosti?
Crtač je ideja da se isključi ideja umetnosti iz tog procesa. Šta je umetnost, a šta nije. Slike bi mogle da ne budu umetnost, kao i crteži. Pitanje je kada mi odlučujemo da li je delo umetničko. Koja je razlika između onoga što je umetnost, a šta nije. Umetnost je za mene kada vam delo privlači pažnju. Kada vam ne privlači pažnju, to nije umetnost. To mi u velikoj meri pojednostavlja problem. To znači da sva dela koja sam stvorio nehotice, bez namere da to bude umetnost, kao crtež stolice za stolara da je napravi, mogu, u stvari, biti umetnost ukoliko su stvarani na određeni način. Ona dovode do efekta buđenja pažnje. Tragao sam za ovom definicijom od kako sam bio dete. To je konačno pojasnilo distikciju onoga što spada u kategoriju umetnosti i onih stvari koje su van te kategorije. Prvi put dolazi se do veoma jednostavne definicije. Ako se možemo saglasiti oko toga šta je to pažnja.

Možemo li?
Svest o tome što je stvarno. Ili pokušaj da se bude svestan onog što je stvarno.

Vi ne slikate, a većina vaših dela je rađena na papiru. To je nepostojan medij. Zašto ste ga izabrali?
To je zanimljivo pitanje, jer je moj život uvek bio okrenut nepostojanim materijalima. Mada nisam siguran da su pero i tuš, grafika, akvarel, crteži u olovci u potpunosti nepostojani. Još uvek imamo crteže u olovci iz Renesanse. Osobine koje su im zajedničke, a odgovaraju mom senzibilitetu je što uglavnom nisu neprovidne. Ovo je uglavnom pitanje fizičke dopadljivosti, kao zašto vam se više dopadaju svilene košulje od pamučnih. Vi, u stvari, ne znate zašto. Ja ne znam zašto. Nikad nisam imao afinitet prema slikanju temperama ili uljanim bojama kao medijumu. A mislim da se tu radi o prozirnosti. Ono što mi se uvek dopadalo, to je transparentnost materijala kod kojih možete da nanosite slojeve i brišete. I uvek sam voleo da radim sa jeftinim materijalima. U svom životu dosta sam koristio novinsku hartiju, od koje se veći deo raspao ili nestao, jer mi se nikada nije dopadala ideja da uništim akvarelni papir od 10$. A mislim da je u mladosti značajno uticalo, znate, odrastanje kao studenta u vreme krize, kada je novac zaista bio važan. Ideja da se uzme papir od 6 ili 7$ i uništi, bila je nezamisliva. Tako, tajni način da se to prevaziđe je da se koriste materijali koje i ako uništite, nema finansiskih posledica. I onda sam se navikao na kvalitet novinske štampe, tako sam shvatio da mogu da najbolje radim na njoj jer je nepostojana.

Kako se crtež razvija kao komunikacijska veština?
Osnovno je da počnete da komunicirate sa samim sobom. Govoreći ” Vidim ovaj predmet i ovo što sam uradio je dobro prezentovalo predmet. Ali bih želeo da ga učinim snažnijim…” Početni razgovor je lične prirode. Sa samim sobom. On se odnosi na korišćenje govornog jezika. Kako učimo da govorimo. Prvo proizvodimo zvuke i oduševljeni smo njima, a i samim saznanjem da smo proizveli te zvuke. Onda otkrijete da ti zvuci mogu da utiču na druge, pa onda pokušavate da ih oplemenite tako da drugi mogu da shvate ono što pokušavate da izrazite itd.



Da li pravite mnogo skica?
Da, kada posmatram i crtam. Kada pokušavam da rešim problem za određenu namenu, kao korice za knjigu ili ilustraciju ili dizajn za sto, tada pravim skice. Radim do krajnosti. Provešću nedelje da uradim studiju jedne jedine stvari, nešto ću završiti onog trenutka kada dobijem zadatak. U mnogome zavisi od konteksta onog na čemu radim.

Koja je razlika u pristupu, ako je ima, kada radite za samoposlugu ili pozorišni komad?
Moj pristup je uvek isti, a to je da dozvolim da nesvesni deo moga uma, koji je pametniji od mene, stvara asocijacije i povezuje sliku. Ali to je isto i ako se radi o ambalaži, ili ukoliko je to ilustracija. Sve je povezano, a ono što vam je potrebno, a to dobijate putem iskustva, je smisao za prikladnost. To je kao da praviš sendvič ili pripremaš obrok za goste.

Ima puno varijanti I❤NY. Da li sećate nekih od njih koje vam se posebno dopadaju ili ne dopadaju?
Sakupljeno je oko 5000 varijanti I❤NY, što se čuva u ormanima Ministarstva trgovine. Konačno su shvatili da ih ima previše da ih popisuju, pa su ih sve izbacili. Postoji toliko mnogo varijanti da je to postalo generisano. Veoma je čudno da se ispostavilo da ceo svet čeka baš ovu stvar, tu veoma pojednostavljenu ideju. U ovom trenutku. I neprestano. To ne prestaje. To je zaista neobično. Mora da je to bilo nešto što su ljudi tražili. Sviđa mi se onaj koji sam stavio u moju knjigu “Grafički dizajn”, "Ja ❤ nosoroge" iz Afrike. Ima ih na stotine koji su glupi i stotine njih koji su pametno osmišljeni.

Kakav je vaš odnos prema Njujorku?
Volite ga ili mrzite. To je kao odnos koji imate sa roditeljima. Volite ih, mrzite ih. Oni su deo vaše strukture. Ne biste bili to što jeste. Izgovaram to i mislim da je to istina: Njujork nije mesto, on je projekciono platno. Toliko je komleksan da obuhvata sve. Najgore i najbolje. Najgore ljude, najbolje ljude, najpametnije, najgluplje… Najprijatnija i najneprijatnija iskustva… To je zaista najsloženiji sistem koji se može zamisliti ili stvoriti. U stvari, ne biste mogli da ga zamislite ili stvorite, to mora da bude jedan evolucioni proces. Tako, kada ljudi pričaju o Njujorku, to je mesto koje ne postoji, izuzev u njihovoj svesti. Sve što poželite. Možemo da se vratimo na našu temu, prirodu realnosti. Šta je stvarno?

Ukoliko ne grešim, vi ne volite pojam stil?
Znate li šta ja mrzim? Glupost. Stvari se objašnjavaju glupavo i izveštačeno. Ljudi pretvaraju nešto što je trenutni stil u istinu. Probudite se, pomislim, otkrijte šta je bilo pre. Hajde da se vratimo na pitanje šta je umetnost (a šta nije), a šta je dizajn.

Čini se da se Vaša knjiga “Crtanje je mišljanje” bavi ovim pitanjem?
To je jedna od distinkcija koja zbunjuje ljude. Ne znam da li bilo koji od tih crteža pripada umetnosti ili ne. Ali moja vlastita definicija iskustva gledajući u knjigu, uključuju ideju sećanja i odnosa slike u određenom vremenskom periodu. O tome je ova knjiga. Postoji odnos, jer je on uvek prisutan, između svega što je na svakoj strani. A kada okrećete strane, postoji odnos između onog što je prošlo i onoga što sledi. Sve je u knjizi povezano, dozvolite da vam pokažem… Moje pretpostavke o prirodi odnosa. Ovde su dva crteža muzičara, odnos je da su obojica crni muzičari, ali ova žuta (pokazuje na žuto polje na jednoj strani) je obojena sa ove strane (pokazuje na žutu pozadinu suprotne strane). Odnos između ove dve je takav, da ako gledate na ovo kao neku vrstu svetlosti, ova figura je osvetljena tom svetlošću. Tako se žuta kreće odavde dovde. Nema razloga da vi to razumete pomoću intelekta, ali po iskustvu mogli ste. Ako pregledate knjigu, mogli biste zaključiti da postoji nešto oko ove dve stranice, zato što sam vam skrenuo pažnju na činjenicu da postoji žuta i da se kreće sa jedne na drugu površinu. Ta ideja pažnje je ono što ja pokušavam da uradim u ovoj knjizi. Tako, ono što mene zanima je to, ako su individualni crteži umetnost, da li je iskustvo gledanja knjige umetničko iskustvo. Zato što je gledanje knjige privuklo vašu pažnju. Pa opet, moja definicija umetnosti je da se provocira pažnja. Ako jeste, po mojoj definiciji, to je umetnost. Koja je razlika između dizajna i umetnosti? Ako vam dizajn privuče pažnju, to je umetnost, ako vam ne privuče pažnju, to nije umetnost. To morate da posmatrate od slučaja do slučaja. Ne postoji opšta definicija, da li je dizajn umetnost ili nije. To znamo, iz iskustva, kada gledamo Leonardov dizajn kažemo „E, to je umetnost“. Čak, iako je to bio crtež topa. Nešto na tom crtežu vas je navelo da obratite pažnju.

Štampani časopisi nestaju. Da li vidite neku perspektivu za taj oblik komunikacije i informacije?
Ne znam šta će se dogoditi. Sa ekonomskog aspekta možda nestaju, ali kao umetnički oblik i medij koji komunicira druge vrste ideje, još uvek imaju zaslugu. Mislim da će uvek biti štampanog materijala, verovatno u manjem obimu, zbog radosti da iskusimo pravu stvar i njenu opipljivost. Ono što me više brine od toga, je celokupno pitanje virtuelnog života. Život koji uglavnom doživljavate samo na ekranu. Umesto da artikulišete vaš smisao o onome šta je stvarno, vi ga umanjujete. Sve više i više. Tako, u određenom trenutku gubite svaku vezu sa realnošću. Kako se to prenosi na političke manifestacije ili osećaj za zajednicu? To su najteža pitanja. Da li magazin postoji ili ne, suštinski je nevažno. Ali, da li je vaša svest toliko transformisana da ljudi postaju manje obzirni jedni prema drugima i najznačajnim delovima ljudskog iskustva. Tada sam zabrinut. Pitanje je da li virtualnost vodi u tom pravcu.

Vi se suprostavljate tom pravcu na veoma konstruktivan i pozitivan način.
Svaka aktuelna ili dominantna misao mora uvek da bude pogrešna. Što će reći, da u određenom trenutku sve što se verovalo postaje limitirano. Može se reći da verovanje koči um. Tako je onda uvek korisno biti protiv svega. Mislim, da uvek morate da se ne saglasite sa samim sobom, sa vašim vlastitim ubeđenjima. Sve ono što se drži stegnuto, počinje da se guši.

Ako ste u stalnom nesaglasju sa samim sobom, nećete ništa uraditi.
Naprotiv, uradićete nešto drugo. Zanemarite svoju istoriju. Neprestano težite ka drugim stvarima od onih koje su vam već poznate. Ono što već znate u to verujete? Prekinite s tim! To nije lako postići odmah, i nije svako sposoban da to učini, a ne želi svako to da uradi, ali kao cilj je krajnje poželjno.



Okrenuti ste levičarskim idejama?
Da. Ali šta podrazumevamo pod liberalnom mišlju? Šta podrazumevamo pod razlikom između desnice i levice? Desnica je uvek čvrsta u svojim ubeđenjima. Levica, na kraju krajeva, prava levica je nesigurna. I zato je desnica često moćnija jer oni poseduju to nepobitno verovanje da su u pravu. Najbolja osobina levice je u tome što ona preispituje svoju vlastitu motivaciju. Ne uvek, ne tvrda levica. Tvrda levica postaje veoma slična desnici.

Bacio sam pogled na film “Gandi” jutros, i shvatite kako želite, iz nekog razloga podsetio me je na Vas. Vi imate veoma staložen, dosledan i miran pristup prema pitanjima aktivista. Zar ne mislite da je ljudima ova ideja postala strana?
Mislim da ste shvatili te stvari, da nasilje budi nasilje, ljutnja dovodi do ljutnje. Ako ste dovoljno dugo u braku, znate da ako vičete na svoju ženu, to će dovesti do tragičnih posledica. Vi vičete, ona viče… Da dobijete ono što želite, morate biti ubedljivi i misliti na druge. Ukoliko niste u ratu. Kada ste pristojni i učtivi, verovatno će i drugi biti pristojni i učtivi prema vama.

Jesu li?
Uglavnom, jesu. Ima mnogo budala na svetu, i srećete ljude koji su glupi sve vreme tako da pokušavate da to nadjačate, ali onda shvatite da ne možete da ih nadjačate… Sigurno ne nasilno i svakako ne agresivno. Ljude koje ne možete da promenite, morate da prihvatite kao činjenicu. I da ne pokušavate da to činite nasiljem.

Ali to je tako izazovno.
Jeste. Ponekad ne mogu da se kontrolišem. Razbesnite se, ali znate da će doći do posledica koje niste želeli. A ponekada morate da izrazite ljutnju. Postoji zlo na svetu. I dođe vreme kada stvarno ne možete da budete miroljubivi zbog nečega. Morate da ubijete neprijatelja kada vam je život u pitanju. Ali, to nije operativni princip civilizacije. To se desi i uvek sam tužan kada se to dogodi.

Postoji citat Tonija Kušnera u predgovoru knjige “The Design of Dissent” koji mi se dopada “Umetnost ne može da promeni ništa osim ljudi – ali umetnost menja ljude, a ljudi mogu da učine da se promeni sve”.
U potpunosti se slažem sa tim i verujem da je to istina. Postoji taj ljudski podsticaj da se stvara, a to je takođe aktivnost koja vezuje ljude smislom zajedništva. Svi ljudi koji stvaraju, bilo da komponuju muziku ili prave hleb, imaju nešto zajedničko. To zajedništvo je veliki potencijal ljudskog iskustva. Zato što postoji mnogo razlika svake vrste. Ali želja da se nešto napravi trebalo bi da bude fundamentalna ljudskom iskustvu. Zbog toga ljudi koji nešto stvaraju inkliniraju levici, liberalniji su i posvećeniji. Oni su udubljeni u ovu stvar, što je veoma ubedljivo i značajno. Zašto je to uvek tako da umetnik štrajkuje prvi, protestuje prvi. Zato što oni znaju da ih ova opšta svest radosti i važnost stvaranja vezuje. To je nešto što je izvan boje kože i narodnosti, porekla i novca. Dobra ideja je da svako na svetu stvori nešto, pre nego što učini bilo šta drugo.

Da li se sećate kada je Mirko Ilić prvi put došao u Njujork?
Mirko je izuzetno energičan čovek. Njegova energija i vitalnost se vide. Pokazao mi je šta radi i ja sam pomislio “Ovaj čovek je veoma talentovan”. I ponudio sam mu mesto u kancelariji čim sam ga upoznao, jer sam znao da nema gde da sedi. Postali smo prijatelji.

Drugi dizajner iz Njujorka, Stefan Sagmaister, rekao je da je biti poznati dizajner isto što i biti poznati vodoinstalater. Kako se nosite sa slavom?
Mislim da su dizajneri koji su postali slavni, uglavnom težili ka slavi. Lepo je biti slavan. Ali svako čije ime znate, učinio je nešto da bi njegovo ime bilo poznato. Deo toga je samo potreba profesije, jer u ovom domenu da bi se dobio neki značajan posao da se uradi, morate biti prisutni u javnosti. Pre svega, ne postavlja se pitanje da li težite slavi, nego da li je težnja ka slavi okosnica vašeg života ili je nusproizvod pokušavanja da se uradi dobar i značajan posao. A upoznaćete mnoge dizajnere kojima je više stalo da budu slavni, nego da li je njihov rad značajan. Ali svet u kome živimo, komercijalan svet, kapitalistički svet, plaća ljude u skladu sa njihovom slavom i omogućava im da prežive zbog slave. Morate obratiti pažnju na to. Ne možete da se pretvarate da to nije posledično.

Vi, sasvim očigledno, ne verujete u odlazak u penziju?
Kada bih verovao u to, ne bih bio ovde danas. Veliki dar, koji mi je dat, je činjenica da sam još uvek u stanju da obavljam svoj posao i da dolazim na posao svakog dana. A ovde mi je lepo sa ljudima. I čini me srećnim pomisao da ću možda danas moći da uradim nešto o čemu nisam znao juče. A to je, mada ja nisam religiozan čovek, blagoslov.

Recept za vitalnost?
Ne znam. Da me ubiješ. Možda je genetika, ali mislim da mozak mora da ostane aktivan. Druga stvar je da možeš da nastaviš sa radom ako nastaviš da radiš. Sećam se čoveka koji je otvorio restoran. I rekao je “Znate, imaćemo više posla, ako imamo više posla.” Ono što je hteo da kaže, zvuči apsurdno, ali kada ljudi vide da je restoran pun, žele da idu u njega. Aktivnost sama po sebi razvija aktivnost. Pokretanje uma čini da um postaje sposobniji da se pokrene. Ovo su pojednostavljene ideje, ali moraju biti istinite.

Konačno smo stigli do pitanja sreće.
Bio je jedan smešan članak u Njujork Tajmsu o naučnom istraživanju o sreći. Zašto su ljudi srećni? Da li je to genetski, je li to novac, ili je to povezano sa etnicitetom…? Na kraju, zaključak je bio da ukoliko se ispostavi da vam je život bolji nego što ste zamišljali da će biti, vi ste srećni. Ako se ispostavi da vam je život gori nego što ste mislili da će biti, vi ste nesrećni. Tako su sumirali svo znanje posle tih naučnih istraživanja. (smeje se) Pitate me o najvećim misterijama ljudske egzistencije.

Pa, došao sam da razgovaram da starim i mudrim čovekom na planini.
To sam...ja? (smeje se)

www.miltonglaser.com

tekst: Aleksandar Maćašev
prevod na srpski: Jana Nikolić
fotografije: arhiva Miltona Glasera
objavljeno u magazinu KVART, br. 16, mart 2010.

Whore*

Wanna grow up to be, be a…
Sloba je 1989. okupljao ovce po Gazimestanu, a ja sam za Vidovdan ispustio teg na nogu (suvi treninzi plivačkog tima u Bečeju) i skrckao dva prsta. TV premijeru Boja Na Kosovu sam dočekao stenjući od bola. Valjda je to trebalo da me upozori. Ali, nije.
Fokus raspusta posle trećeg srednje je bio izlazak mitološkog prvog albuma The Stone Roses. Tu negde počinje i opsesija bendom The Jesus and Mary Chain (Automatic). Nekoliko Pixies numera se vuklo po nekim mixed tapes. “Gigantic”, “River Euphrates”, “Levitate me” i tome slično…

Talking sweet about nothing.
“Doolittle” je bio prvi celokupno i sa pažnjom preslušani album ovog bostonskog benda. Kaseta sa uredno snimljenim A i B stranama, ne sećam se više od koga, i ispisana ljubičastim flomasterom (ne, nisam u to vreme znao za The Purple Tape). Čudno, agresivno, a melodično, mračno, a energično. Ništa ne razumem šta pevaju. Promiču tu neki “Un Chien Andalou”, pa mutilation, pa majmuni na nebu… Nema veze, jako je dobro i ne mogu da ga pigeonholujem u ništa što sam do sada čuo. A i vrlo je fino leglo na late-teen “I wanna change/destroy/rule the world” mood.

Cease to resist, giving my goodbye.
Nisam bio na beogradskom koncertu. Sa TV-a se sećam Garažnog Geta i špice gde se čuo Debaser (kao i (I’ve got) A Catholoc Block - Sonic Youth). Na zadnjim koricama Ritma su izlazile reklame za 4AD izdanja. Throwing Muses, Cocteau Twins i Pixies. Sledeće godine JNA kupi sve živo, i sposobno i nesposobno. Kraj detinjstva, septembar, vojska, Pančevo. Uskoro izlazi i Bossanova, a drugar na poklon dobija Sonic Youth LP “Goo”. U prodavnici ploča vidim Morrisseyev “Kill Uncle”. Silni koncerti po Beogradu koje propuštam zarobljen iza žice. Mrak je počeo da pada.

Prithee my dear, why are we here?
Selim se za Beograd, počinjem studije arhitekture, počeo i rat. Sećam se fotokopiranog plakata za “Trompe Le Monde” na crnim vratima Black Door-a u zgradi JDPa. Nadirući grunge talas sam hop-cup preskočio. Grdni teenage angst sam preživeo sa The Smiths, a još jedan mi svakako nije trebao. Neblagonaklonost grunge-u je doprinela i veza sa klincem koji se ložio na Nirvanu i Pearl Jam. With all do respect, sve mi je to bilo uvezano sa rečima “plitko”, “jeftino” i “dosadno”. Tada već nepostojeći Pixies su mi bili retko parče mraka koji svetli.

Take me away to the nowhere plains.
Put između Beograda i Bečeja me je često nanosio u Novi Sad. U to vreme sam bio nesrećno zaljubljen u jednog tipa kod kojeg smo slušali ploče i pušili travu. Maglovito budalasanje je bilo začinjeno redovnim preslušavanjem čitavog Pixies opusa sa ploča. Nadrealnu loud-quiet-loud muziku sam konačno upotpunio i detaljnim pregledanjem svih omota. Total remek delo spoja slike i zvuka. Pixies sviraju, Vaughan Oliver dizajnira, a Simon Larbalestier fotografiše. Sve to zajedno je bilo neodvojivi deo mog post-adolescentskog odrastanja.

My blood is working, but my heart is dead.
Završavam fakultet i zatičem se u rupi u kojoj nikome ne trebam i ničemu ne služim. 4AD posthumno izdaje šta stigne. Malo živi snimci, malo kompilacije. Daj šta daš pored ona 4.5 kanonska albuma.

There’s a creature in the sky.
Pri poseti Bostonu idem u bezuspešnu potragu za reliktima. Rathskeller klub je odavno zatvoren, a u obližnjoj prodavnici ploča sekcija Pixies je prazna. (Detaljno opisano u Americana Tidbits No. 7, “U potrazi za drekavcima”). Niko ih se ne seća. Kao da nisu ni postojali. Dobro, to što su se oformili u Bostonu ne znači baš toliko koliko se misli. Ima tu podosta Kalifornije i srednjeg zapada. A ionako su uvek bili veći u Evropi, nego u rodnoj Americi. Pixies su bili vrlo kratak bljesak (na koji je bila nalepljena ona užasna nalepnica “alternative”) koji je navodno jako uticajan, ali kojeg niko nije mogao da iskopira.

Hope everything is alright.
2004te izdaju nekakav singl Bam Thwok i dešava se reunion koji sam ispratio preko dokumentarca iz 2006te pod nazivom “LoudQuietLoud”, a koji nađoh slučajno u sada zatvorenoj prodavnici ploča na St Marksu. Četvoro ljudi okupljeno zbog para i pretty much nothing else. Debela beba Francis je gadno na valijumu. Tenzija između njega i Kim Deal kao da nikad nije ni prestala. Ova na turneji priprema numere za The Breeders, Joey Santiago (jedini stabilna tačka benda, svira kao da je 1988.) radi svoje tezge, a Lovering je nakratko odvučen od svoje karijere mađioničara. Užasno tužno. Sva ta divna muzika koja mi toliko znači. I zašto ja gledam te ljude? Gasim DVD i palim iPod.

Chasing voices he receives in his head.
Na proputovanju kroz prašnjavu i osunčanu Kaliforniju sam dobio mnogo više Pixies vibe-a nego u Bostonu. U knjižari na Sunset Stripu u LA-u kupujem “Doolittle” 33-1/3 izdanje by Ben Sesario. Čitam na preskok dok se vozimo kroz pustinju Mojave i Death Valley. Autor davi Black Francisa vozeći se po Oregonu. “A šta znači ovo, a šta znači ono…?” Ok, pitao se i ja dosta puta i prekopao podosta da pronađem. Nemaju reči veze, tamo su jer dobro stoje. Nema tu poruke, u pitanju su dobre pesme. Pixies muzika vam ulazi (da izvinete) onako od nazad, overrajdujući racionalne filtere kao Lynchovi filmovi. Ne znate šta se desilo, ali osećate kompletnu sliku. I još je bolje ako se ne trudite da objasnite uopšte. Samo se prepustite.

All I’m saying, pretty baby.
Pri povratku u Njujork na ulici vidim nekoliko drljavih žutih plakata koji najavljuju “Doolittle” svirke povodom 20 godina od izdavanja. Manično tražim karte. Sve rasprodate. Nabavljam jednu po paprenijoj ceni od tapkaroša jer to nikako ne sme da se propusti. U međuvremenu su Pixies procurili i u ono što radim. Malo na Margine, malo na majice, malo na ilustracije… Na preskok čitam i potpisani primerak “Fool the World” (oral history of band called Pixies) kupljenu pre par godina. Vans je počeo da radi i model Pixies patika, a Minotaur je izdao 3kg težak dekadentno bogati box set sa svim albumima na raznim medijumima uz DVD raznoraznih snimaka i sav Oliver/Larbalestier artwork u knjizi. Stavljen je na deda mrazov spisak.

Black tear falling on my lazy queen.
Hammerstein Ballroom na 34. ulici, 25. novembar, sipi neka kišica. Grandiozna dvorana, gužva, tapkaroši… Ako ćete mainstream svirku idete iznad 14. ulice, ako ćete malo manje mainstream onda ispod 14. ili preko reke, one istočne. Ok, payback time. Zaslužili su. Crko mi upaljač i tražim šibicu od prvog pušača. “Man, are you excited about the concert? I am!”. “Yes I am. I remember when Doolittle was released”. “Dude, that’s so before my time!” O, da. To neko vreme prošlo i malo me steglo u grlu. Tweet pre koncerta: “Speaking of necrophilia. I’m going to see Pixies tonight. Doolittle gig.” 6:05 PM Nov 25th from TweetDeck, na šta gospodin Trklja posle još par tweetova odgovara “nemoj da budeš. sklopi oči i igraj. seti se hladnih noći, provincije, beznađa, rata. flip your wig ;)” 6:38 PM Nov 25th from web. Najgore je što sam se setio i sećam se i da me ubiješ ne mogu da zaboravim.

Look at me.
Ovo je bila treća njujorška svirka (napravili su te večeri još jednu posleponoćnu zbog potražnje). Na video wall-u počinje da se vrti “Un Chien Andalou”. Njih četvoro izlaze i Kim Deal najavljuje b-sides. Posle četiri numere kreće “Debaser”. Opet ona “I wanna change the world” energija, događaji se sami premotavaju, šta ćeš biti kad porasteš, biću kreativni rušilac, ako me ne ubiju… Posle toga kao i na albumu sve tone u mrak, onaj blistavi. Na “I bleed” je sve osvetljeno crveno i ja mahinalno zapušavam usta šakom, kao kad hoćete da povratite. Ja taj refleks imam kad hoću da se rasplačem. Užasno me je blam. Jelena sva sreća stoji ispred mene pa ne vidi. Malo se saberem i prepustim se vožnji kroz smrt, sex, destrukciju, kurve i finalno kopanje očiju. Najbolji način da vas ne pojede mrak je da vi pojedete njega.

The sound that the mother makes when the baby breaks.
Sve je to pristojno i kako spada odsvirano. Santiago i Lovering rade svoj posao, Deal “kao, ajde tu sam, šta sad”, a Francis se i dalje ponaša kao da je sam na sceni. Na “Here Comes Your Man” ide video omaž originalnom fake-lipsync spotu. Svo četvoro se beče u fazonu “what the fuck am I doing here?”. Na dva bisa sviraju još 6 numera. Malo B strane Doolittle singlova, malo razni hitovi. Into The White (B strana “Here Comes Your Man”) je ispao poduži sonični zid, a Velouria nije ni odsvirana. Posle par taktova Francis je prekinuo iz meni neznanih razloga, na šta je Deal uz osmeh odbrusila nešto što je zvučalo kao “šta je sad koji kurac???”. Ništa se vidim promenilo nije. Prešli su na Gigantic i završili sa Vamos. Izlazimo napolje.

Even there’s a reason, it’s silver, it’s gone.
Ujutro sedam na voz za Boston. (Nekoliko mesta od mene sedi Justin Kirk (Weeds, Angels in America), eto i linka ka Santiagovom soundtracku za Weeds.) Sledeći koncert je u Bostonu. Ne, ne idem i na taj. Silazim na stanici Route 128. Thanksgiving praznici kod Stivenove familije. Na stolu Boston Globe, a u njemu music gift guide i pola strane o Pixies/Doolittle koncertima. Pred kraj članka komentar Tanye Donelly: “It’s like divorced parents making some friendly allegiance for the sake of the kids.” Pokušaš da oživiš ono lepo i ponovo provariš ono gadno pošto zaboravljanje ne pomaže. You can run, but… oh, fuck all.

I break the walls and kill us all.
Dvadesetak minuta posle koncerta je počela prodaja limitiranog (1000 kom) CD izdanja kompletnog koncertnog snimka te večeri. Nabavio sam kopiju pod brojem 143. 28 numera (25 pesama) na dva CDa. Snimak baš ne može da se meri sa koncertom, ali je prilično dobar as far as koncertni snimci go.

“Just as in a great tragedy, the hero must get his terrible vengeance, the walls have to come down, and everybody dies.”
(E. Sisario, “Doolittle”)

fotografije sa Doolittle koncerata
http://www.flickr.com/photos/forklift/sets/72157622874604888/
http://www.flickr.com/photos/24817051@N03/sets/72157622748161539/
http://www.flickr.com/photos/dollsneerpiece/sets/72157622866099942/

*predviđeni, pa promenjeni prvobitni naziv albuma poznatog kao “Doolittle”

Ukus poda

Nisam nikad bio neki veliki ljubitelj koncerata iz nekoliko razloga. Nikad ne znam šta će da me sačeka. Nervira me čekićanje za karte i za početak. Veliku količinu telesa uz prateći body odour više ne nalazim primamljivim, posebno ako se narod okupio samo zato što je čuo da je to neki super bend. Stajanje pred binom mogu da opravdam samo ako ću da đuskam. Volim lepo usnimljenu muziku koju mogu po želji da slušam na dugme.
Ok, ima tih kvaliteta koji ljudi tako često ističu. Te živa energija, te druženje i za/polivanje pivom, te face na sceni i tome slično. Ermm, ne hvala.
Uglavnom idem na koncerte ljudi koji me baš baš zanimaju ili da overim neki mladu nadu, a beskrajno me ne interesuju stadionske atrakcije. (Sva sreća da niko od mojih ljubimaca ne može ni da priđe stadionu.) A posebno me ne interesuje “ajmo na neku svirku” random koncert kao ideja večernjeg izlaska.
A najviše me zanima kvalitetni višak u vidu buke koju nisam mogao da čujem na studijskom snimku. Da se razumemo, buka je više pitanje kvaliteta zvuka nego decibela, mada i u potonjima ima nešto. Neodoljivi kvalitet melodične buke za kojim uvek tragam je savršeno oličen u pesmi “Taste The Floor” benda The Jesus and Mary Chain, a sa albuma “Psychocandy”. Melodija umotana u fuzz/buzz/feedback/reverb, kao kad imate tek malo povišenu temperaturu (37.2 C), pa vam je onako prijatno nelagodno taman ispod bolnog praga. Glava vam pulsira, trnci vam mile po koži, ježite se, a slike se nekontrolisano roje u magli međ javom i međ snom. Veganski jedan natural high. (Analizom ovoga se bavio na last.fm žurnalu). Ima tu i Phila Spectora i Velvet Underground i bog zna čega još, ali to je sve bilo pre mog vremena. Glavna referentna tačka dole pomenutih koncertnih nastupa će biti JAMC, sveti duh svetog muzičkog trojstva u koje bih svrstao Sonic Youth (father?) i Pixies (son?). Braća Reid se nešto pomirili pre dve godine, pa malo nastupali, napravili novu pesmu, izdali lep box set “The Power of Negative Thinking” i kao to je to. Sve nešto čekam da se nakane snimiti novi album ili ne daj bože da naprave svirku, a da nije u pustinji. U desetogodišnjoj rupi od izdavanja poslednjeg albuma, pored konstantnog preslušavanja starih albuma i kopanja po raritetima našle su se i razne kompenzacije (zamena da se razumemo ne postoji). William Reid nešto pravio sa bendom Lazycame, pa onda Jim R i Lurie prčkali sa istomišljenicima u bendu Freeheat, a mlađa sestra Reid, Linda, uz bratsku pomoć uradila super album Little Pop Rock pod imenom Sister Vanilla. Tragalo se i za svim i svačim što podseća na divine JAMC zvuk i tako se našlo razne vanbračne dece amfetaminskih Isusa i Marije na lancu. Dok se braća ne nakane bastards će da posluže.

Crocodiles, A Place To Bury Strangers, Holy Fuck (23/05/09, Bowery Ballroom)

Crocodiles
Dva momka iz San Diega, Brandon Welchez i Charles Rowell, su prošli zasebno/odvojeno u poslednjih 7-8 godina The Plot to Blow Up the Eiffel Tower, Skull Kontrol, The Prayers… Skoro su izdali svoj prvi album “Summer of Hate” kao Crocodiles (po prvom albumu Echo and the Bunnyman). Pitchfork mu dao 4.1 pošto kao ne mogu ni da priđu zvuku koji prave No Age ili Wavves sa kojima su uterani u isti koš i zato što besramno skidaju JAMC. Da, i? Billboard i All Music Guide ih više vole. Kao i ja.
Postavka je opet posveta JAMC-u. Njih dvojica sami na jedva osvetljenoj sceni, a Welchez izgleda kao mešanac Jim Reida i Bob Dylana. Gitara, glas, a ostalo “s trake”. Nadam se da u istoj tradiciji neće trajati samo 10 minuta, pa još i uz nerede. Dobro, ipak je ovo 2009-ta. Svirka je trajala čitavih 20 minuta (album nešto jače od 30). Momci su pristojni, kako i doliči vremenu. Provejavaju Sucide i Velvet Underground (pa mi zazvučaše i kao The Black Angels), ali je moglo malo glasnije (ipak ima nešto u tim decibelima). Završavaju sa “I Wanna Kill”, naj-JAMC numerom. Nije bilo vremena za omiljenu mi 7-minutnu vožnju “Young Drugs”.
A Place to Bury Strangers
Već spominjani navodno najglasniji bend Gothama grada je bio lokalni doprinos Holy Fuck/Crocodiles turneji. Frontmen David Ackerman je ranije svirao u još jednom dragom mi MBV-influenced bendu, Skywave. Toplo preporučujem preslušavanje ovog proto-APTBS benda. (Imaju i nekoliko lepih Slowdive-like numera).
APTBS imaju sve ono gore 37.2 C navedeno, a uz dodatak novinarske fame. Bili su pratnja bendovima Brian Johnstown Massacre, MGMT (zašto, pitao bih ja), Black Rebel Motorcycle Club i The Jesus and Mary Chain (but of course). I glavni su razlog što sam uopšte posetio ovaj događaj. Velvet Underground/Warhol-like video projekcija po zamračenim siluetama članova benda i val prijatne buke su manje više za mene bili vrhunac. Bez uvoda, razrade i zaključka. Fino i konzistentno. I, avaj, prekratko.
Holy Fuck
Eksperimentalni kanadski bend vrlo blizak ukusu 00’s dvadesetogodišnjaka. Prave prijatnu (očajnog li epiteta) muziku, skoro za ples. Igranje analognim mašinama i sinkopirani ritmovi uz nerdy stav tako drag silesiji bendova preko East Rivera. Jedan od članova je, čujem, pobegao iz benda Enon. Iako su glavne “zvezde” večeri njihov nastup mi je bio više onako afterparty, a i ne prave my kind of noise. Vreme je za piće.

The Vandelles, Morning After Girls, The Warlocks (14/08/09, Bowery Ballroom)

The Vandelles
Iz redova najmlađeg naraštaja JAMC vanbračne dece, nastali merdžovanjem dva lokalna benda, Del Black Aloha i The Mercenary Band. Lepi, mladi, malkice zbunjeni (onako prigodno), ali dosta dobro prže. Debi album “Del Black Aloha” je za Evropu izdat na Spoilt Victorian Child etiketi koja izdaje i obećavajuću teksašku JAMC decu, Ringo Deathstarr. Za Ameriku izdali za Safranin Sound (The Vera Violets, Alcian Blue…). Sasvim obično osvetljeni (ipak su samo otvarači) otpržili su pola sata nečega što po novinama vole da zovu “noir rock ‘n’ roll”. Pored Taste the Floor momenta sam dobio i ne mali praznik za oči. Frontmen je mnogo zgodno i energično muško dete, a nikako za zaboraviti je i isto tako zgodna ženska ritam sekcija (Honey i Lisha). O njima bi još trebali čuti.
The Morning After Girls
Australijanci poznati svojevremno kao pratnja za Black Rebel Motorcycle Club (jedni od retkih JAMC “sledbenika” koje ništa baš nešto ne volim), Bryan Johnestown Massacre i Dandy Warhols. Muzika lagano na tragu onoga što tražim, prilično neupamtljiva tako da se dalje istom neću ni baviti.
The Warlocks
Neo-psycho hedlajneri iz Kalifornije koji popunjavaju onaj hipnotički Velvet Underground aspekt JAMC zvuka. Slušao sam ih uvek u paketu sa The Black Angels. Ne toliko buka koliko opet draga mi psiho vožnja tipa Jim Morrison priča sa gušterima u pustinji. Ima tu dosta i Kalifornije i Timothy Leary-a, a sve lepo spakovano za XXI vek i svirano u skoro totalnom mraku. Ovogodišnji album “The Mirror Explodes” nije baš sjajno prošao kod kritike (za koju nas uglavnom bulja zabole). Sve je to malo sporije nego do sada, pa sam morao da prisednem, ali i dalje vozi na pragu 37.2 C. Negde pred kraj su odsvirali i me-pleaser “Standing Between Lovers of Hell”.

Hope Sandoval and the Warm Inventions (10/10/09, Music Hall of Williamsburg)

Hope Sandoval and the Warm Inventions
Ovo je najbliže što sam uspeo da priđem JAMC-u. O eteričnoj gđici Sandoval se već sve dobro zna. Tri albuma sa Davidom Robackom u Mazzy Star su neo-psycho biblija koja se redovno preslušava. Sve se to malo razvodnilo sa novim bendom The Warm Inventions, ali ipak je u pitanju jedna od najlepših žena sa jednim od najlepših glasova ikada koju sam svojevremeno i slikao. Ne zaboraviti i njena razna gostovanja, a posebno na poslednjem JAMC albumu, kao ni vezu sa bratom Jimom. Izdali oni konačno i svoj drugi album i jako retka šansa da se Hope čuje/vidi/doživi uživo se konačno ukazala. Kalifornijska ružica retko drži koncerte i drži se podalje od javnosti u svom već bukvalno shoegazing, autističnom maniru.
Fotografisanje je strogo zabranjeno, a i na puštanje bilo kakvih zvukova se popreko gleda. Uglavnom polumrak sa par plavih svetala, a ona i dalje božanstvena i fragilna i u svojim ranim četrdesetim. Uglavnom stoji kao zbunjena školarica, pa okrene leđa publici kad se poduhvati ksilofona. Svirali su uglavnom ceo prvi album Through The Devil Softly, sa par numera sa prvog, Bavarian Fruit Bread (na kojem je obrađena JAMC numera Drop). Meditativno, a energično… baš ono što smo i tražili i očekivali. I pored višečasovne tonske probe, Sandoval se bunila da se ne čuje dobro (istina), a u jednom trenutku je na “Hope, we love you!” odgovorila sa “If you love me tell people to shut up.” Ooops, ruža pokazala bodlje, a opaska je onako uflekala fantastičan koncert.
Skandal se desio na sledećem koncertu na kojem je napustila binu nezadovoljna zvukom. Masa je počela da skandira Colm Ó Cíosóigu (članu legendranih My Bloody Valentine) da zasvira nešto od MBV. Posle pola sata su je umolili da se vrati, a ova je između pesama prokomentarisala “I’m a country girl. I hate New York!” To je ponosnim njujorčanima prelilo čašu, pa su neki ljudi počeli da izlaze. Ogorčenost nadrkanošću Sandovalove je najjezgrovitije sažeta u jednom tweetu Sashe Frere-Jonesa “Go the fuck back to wherever you’d rather be.”

The Black Angels, The Raveonettes (14/10/09, Webster Hall)

The Black Angels
Pominjani teksašani čije ime je direktno preuzeto od The Velvet Underground. Zvuče kao neko ko je za The Doors čuo preko Coppolinog Apocalipse Now. Čitav nastup bi se mogao opisati kroz zadnje scene ubijanja Kurtza iz pomenutog filma. Hipnotičko-šamanistički egzorcizam. Obasjani paklenim crvenim svetlom odsviraše pola sata, uglavnom sa mnogo boljeg prvog albuma “Passover” uz nekoliko me-pleasera. Zvuči malo čudnjikavo da oni budu predgrupa za The Raveonettes, ali tu je link JAMC/Velvet Underground. A i sa svojim toplim halucinantnim mrakom su poslužili kao odličan uvod u ceo koncert.
The Raveonettes
Ovaj danski par neguje više onu bubblegum stranu JAMC zvuka, ali nikako bez ironijskog odmaka. Promovišu svoj novi album “In and Out of Control”, a gitaristu Wagnera sam video na pomenutom Hope Sandoval koncertu. Svirka super profesionalno odrađena i zabavna. Onako kao prom night, veselo, lepo i mladalački uz eventualni leš zatrpan under the wall of sound. Taman nešto jače od sat vremena. Me-pleaser “Suicide” sa novog albuma i nekoliko hitova tipa “Aly, walk with me”. Verovatno jedina svirka bez ikakve zamerke.

Ostaje još treći član svetog trojstva, Pixies. Sledeće nedelje drže 4 Doolittle koncerta u čast 20 godina od izdavanja istoimenog albuma. Na šta će to da liči/zvuči videćemo u sredu. A izveštaj će da usledi.

—————————————————————————-
P.S.
Još nekoliko non-JAMC related koncerata, kao deo šestomesečnog koncertnog izveštaja.

Sonic Youth (03/07/09, United Palace Theatre)

Sonic Youth
O komornom nastupu Sonic Youth u Apple prodavnici u SoHo-u sam već pisao ovde (Buka u modli). iTunes su nešto i izdali Live EP sa tog nastupa. Prva “prava” svirka se desila ubrzo nakon toga u nadrealnom prostoru United Palace-a na samom vrhu Menhetna. U pitanju je stari Loewe bioskop iz tridesetih dizajniran u nekom hibridnom “orient meets art deco” stilu. Krajem 60tih se u zgradu uselila crkva, da bi odnedavno ponovo postao koncertni prostor. Malo je odalje (”You must take the A Train To go to Sugar Hill way up in Harlem”), ali se isplati.
Svirao se skoro ceo novi album, uz pre-Daydream Nation numere kao što je “Sprawl”. Sve cool i jako lepo i bučno izvedeno uz povremene apoplektične napade T Moore-a. Na poslednji bis su izveli “Death Valley 69″. Jedina reč koju mogu da upotrebim je “zastrašujuće” u, erm… najboljem smislu te iste reči. Pesma je i na snimku sa sve dementnim Lydia Lunch vrištanjem prilično uznemirujuća, ali ovo je bio nepatvoreni sonični horor. Opet taj divni spoj nelagode i čistog uživanja (Clive Barkerov sadizam nekako springs to mind).

The Ultimate Summer Beach Party, The B-52s (18/08/09, Governors Island)

The B-52s
The B-52s su i posle 30 godina nabolji party bend. Još bolje ako je party na plaži. Governors Island, ostrvce podno Menhetna i nekadašnja vojna baza se pretvorila u letnju izletničku destinaciju, a posetioci su namamljeni i koncertnim programom. Cassey Spooner (Fischerspooner) je nešto smarao za DJ pultom pre nastupa, pod nogama pesak, vreme toplo, a nebo se nešto preteće mrči. Pet matoraca svira samo crowd-pleasing numere (kad bolje razmislim SVE numere su im crowd-pleasing) ispresecane materijalom sa novog albuma. 45 minuta besomučnog đuskanja, znojanja i horskog pevanja… i onda je krenula oluja. Ona prava. Svi smo se zbili pod svadbarski šator i posle dodatnih 45 minuta čekanja da oluja stane bend je rešio da se ne vrati na scenu. Jebem ti ozlojeđenog jehovu koji je sad našao da piša po narodu. Spooner je nastavio da smara, a mi smo polumokri seli na trajekt za nazad gde se nastavilo pevanje onoga što se nije čulo.

Peaches (19/06/09, Music Hall of Williamsburg)

Peaches
Peaches izdala novi album, pa u promociju. Akt uvodnog artiste je počeo da obećava dobar provod. Matora striperka pokupljena sa ulice peva karaoke. Vrhunac su bile upaljene šibice zabodene u bradavice. Bring it on! Drums of Death posle nje je nevredan pominjanja. Novi album Peaches “I Feel Cream” je onako više eratični hip-hop nego što je electroclash (favorites: Show Stopper i More). Ja uvek očekujem “Teaches of Peaches”. Kanadska učiteljica je vrhunski performer i svaki show je, pa… show! Menjanje kostima, pentranje po balkonima i publici i odlična izvedba. E sad, taj novi album i nije nešto što može da se pretvori u kontnualni DJ set uz koji može da se đuska duže od 15 minuta. Stvar su spasili hitovi kao što su “Lovertits” i “Fuck the Pain Away”. Počeo sam malo da se brinem kad su krenule da me bole noge od stajanja i da me hvata dosada.

Sleepy Sun, Bridezilla, Autolux (14/09/09, Bowery Ballroom)

Autolux
Debi album ovog kalifornijskog benda, “Future Perfect”, uopšte nije loš. Onako jedan r’n'r, pa su sarađivali sa UNKLE, pa ima tu svašta lepo za čuti. Ona dva uvodna benda se ni ne sećam. Autoluxov nastup ne nudi nikakav bitan višak u odnosu na snimljeni materijal. Lepo je to sve izvedeno i prilično neupamtljivo, osim fenomenalne bubnjarke. Par numera sa predstojećeg albuma koji se odlaže već mesecima i to je to.

Dead Weather (17/07/09, Terminal 5)

Dead Weather
Mega hibrid grupa koju predvode Alison Mosshart (The Kills) i Jack White (The White Stripes). Ako uzmete kvalitetne sastojke jednog i drugog (a verovatno i The Queen of Stone Age i The Raconteurs) trebalo bi da se dobije nešto prilično dobro. Ja sam bar očekivao neke PJ Harvey tragove od The Kills Mosshartove. Nastup je ispao jedan od najgorih koncerata na kojem sam ikada bio. Prenapučeni trendi prostor na tri nivoa pun bele dece iz najsrednje klase koja se lože na r’n'r, a uz nadrkane izbacivače i sve ostalo. Na sceni neko beskrajno dosadno rokenroliranje. Zbir je samo ponudio manjak. Trebalo mi je biti sumnjivo u startu kad mi je najslušljivija numera bila obrada Numanove pesme “Are friends electric”.

fotke sa koncerata na
http://www.flickr.com/photos/macasev
The B-52s
Sonic Youth

link ka originalnom članku >>>

Buka u modli*

Juče je i zvanično pušten u prodaju (lično, željno iščekivani) novi album Sonic Youth pod nazivom “Eternal”. Dobro, nije baš neko iznenađenje. Album je strimovan na nekoliko mesta već nedeljama, a numera “Sacred Trickster” je odavno već ponuđena za besplatan download. O samom albumu samo kratko (recenzija ima na sve strane, pa ih čitajte kod ljudi kojima je pisanje posao). SY su se konačno otarasili Geffen Recordsa i prešli na Matador. Meni na albumu fali malo one prljave buke iz njihovih izdanja 80-tih, ali to im fali već skoro dvadeset godina, pa onda ništa. I dalje je to energično i kakofonično i prijatno bučno. Onako nastavak “Sonic Nurse” (2004.) i “Rather Ripped” (2006.) i sva sreća izbegnute dosadnjikave meditacije sa “NYC Ghost and Flowers” (2000.) ili “A Thousand Leaves” (1998.). Prženje meni najviše liči na “Dirty”/”Goo” što znači da uz to može i da se igra. Ništa novo, ali novo i ne očekujem. Samo da rade to što najbolje znaju.
Lični favoriti: “Sacred Trickster”, “What We Know”, “Malibu Gas Station” i “Massage the History”. “Antenna” obećava da bude “hit”. Ceo album za preslušavanje na iLike.
Što bi rekao jedan lik na Twitteru “Sonic Youth. So good for so long.”

U ponedeljak ujutro sam na SY Twitter feed-u našao info o džaba koncertu (povodom izdavanja novog albuma) u Apple prodavnici u SoHo-u i odmah u panici izleteo iz kuće da si pribavim pass. Krmeljiv i nezapran sam seo na bicikl i sjurio se u SoHo u strahu da se red za čekanje protegao oko čitavog bloka posle samo sat vremena od objave svirke.
Nikog živog. Džaba histerišem. Hipsteri verovatno ustaju kasnije, starija ekipa verovatno još ne koristi Twitter, a pošten svet verovatno ima pametnija posla u ponedeljak pre podne. Posetioci uglavnom kupuju Apple gadžeteriju, a u ćošku sedi smoreni momak sa hrpom propusnica. Pored okovratne obavezna je i okoručna koju moram da nosam do koncerta kao wedlock.

Da, Apple prodavnica i da, SoHo (skladišta pretvorena u uber-posh kraj). Pa dobro šta sad. Fenomen križanja korporativne i indie kulture sam očešao opet na primeru Sonic Youth i njihovog kompilacijskog izdanja za Starbucks (Americana Tidbits No.15). Ipak se svaki put iznenadim (čitaj: zgrozim, pa onda iskopam neko logično objašnjenje). Uobičajeni sterilni Apple enterijer, nekakvi predizajnirani ljudi kupuju predizajnirane komade plastike (ok, i ja sam iskoristio priliku da zamenim crknutog miša), a u zasebnom redu se čekića za nastup. Nasmešeni domaćin nas obaveštava strpimo još malo i da nije dozvoljeno snimanje i fotografisanje. Iliti, to što ste verovatno kupili u našoj prodavnici u istoj ne možete da upotrebite.

Prostor prima oko sto ljudi koji su lepo posednuti u stolice, a meni zapalo lepo centralno mesto. Čitam The New York Times na iPhone-u (cionisti se bune kako Obama nije dovoljno spomenuo jevrejsko pitanje u svom istorijskom obraćanju muslimanskom svetu, prikupljaju se ostaci srušenog Air France aviona, Times Square zatvoren za saobraćaj, terorizam u Nemačkoj…) i twitterujem gluposti dok čekam da svirka konačno krene. Domaćini rešili da nam prekrate vreme svojim novim super kretenskim Mac Vs. PC reklamama. Nikad mi neće biti jasno koji je bolid rešio da napravi image shift od “cool/sleek” ka “funny/geeky”. (Da, da, znam. Reklamira se operativni sistem, a ne hardware… ali ipak.). O ovome bi moglo još, ali tu smo zbog SY. (Korporacijski imagery evo preti da proguta čak i ovo malo teksta o Sonic Youth.)

Petorka izlazi tu na par metara od mene (kao da su mi na gajbi) i bez ikakvog uvoda svira 2/3 novog albuma. I dalje izgledaju bolesno mlado (opservacije na tu temu imate na Americana Tidbits No.16, prošlogodišnji SY koncert) i sviraju kao da imaju 25. Izvedba besprekorna i sa onim dodatkom talasa buke koji nikako ne možete da doživite na studijskom snimku. Čisti RnR, a podosta i pop. Malo mi debilno što sedim u udobnoj fotelji (ok, vibracije po sedalu i nisu tako neprijatne) umesto da skačem i urlam, ali daj šta daš. Po koji posetilac krišom podiže svoj Apple aparatić da uslika indie overlords. Moj foto prilog vidite. (Mogao bih sad i o tome kako iPhone ima najgoru kameru ikada.) Izlaze na jedan bis i sviraju “Hey Joni” sa Daydream Nation. Sve u svemu 45 minuta. Odlično za besplatan nastup, ako se zanemari izloženost korporativnim porukama.

Ništa to meni zapravo nije smetalo. Sonic Youth su za skoro 30 godina uspeli da se obaviju u takvu auru da mi se čini da ništa ne može da im uzdrma “e, mi radimo šta hoćemo kako god okreneš”. Dovoljno je videti (ah, obožavanu) Kim Gordon kako blaze/whadafuck/dementno bulji u nešto iza naših leđa i sa stavom “nemam pojma gde sam, ali da vam odsviram”. Ni Geffen im nije ništa mogao, a kamoli tu neki Starbucks/Apple. Taj svoj bubble nose svuda sa sobom i mogu komotno da sviraju posred WalMart-a međ’ izbezumljenim domaćicama, ja bih opet izašao hipnotisan sa koncerta sa potrebom da urlam po ulici.

So good for so long.

“What’s it like to be a girl in a band?
I don’t quite understand
That’s so quaint to hear
I feel so faint my dear”

PS - Negde početkom jula planiraju redovan koncert. Javim se onda još jednom uz konkretniju lično/istorijsku elaboraciju sopstvene opsesije ovim bendom.

*(za fazon iz naslova je odgovoran Luke (čita se po Vuku, ne kao Luke Skywalker))

link ka originalnom članku >>>

Bruklinski trozubac

U poslednjih godinu dana (i više) na sve strane se piše o tome kako je Brooklyn “the Hip New Place for Indie Music” (Guardian), Sasha Frere-Jones inače rođen u Brooklynu ne propušta priliku da muzici iz istog ne da bar jednu stranu u The New Yorkeru, 50% sadržaja na Pitchforku je iz Brooklyna, a stigli smo i dotle da MTV (sic!) priča kako je eto Brooklyn spasio svetsku indie scenu.
The latest fad ili tu stvarno ima neke istine?

Često sednem na bajk pa preko East Rivera u Williamsburg, ovih dana poznat i kao East-East Village. Kako su i poslednje crne rupe Menhetna postale preskupe za mlade i neafirmisane umetnike, Brooklyn (konkretnije Williamsburg) je postao novi rasadnik svega novog, svežeg i uber-hip na gotamskom tržištu. Obavezno obilazim lokalne knjižare gde mogu da se nađu samizdat izdanja poezije, grafičkog dizajna i raznog arta. Na ulici je prosek godina 25. Mali modni dućani prodaju razni profilterisani i rekombinovani otpad. Sveža umetnost je na svakom ćošku, a neviđene ideje kao da kaplju iz vazduha.
O tome kako Njujork upotrebljava mlade i talentovane snage za stvaranje cool/skupog komšiluka sam već pisao u Americana Tidbits br. 10 (da, ovo je neizbežna reklama za sopstveni blog. Zamislite i neku “cool” muziku ispod.)

Redovna stanica mi je Sound Fix Records, jedna od malobrojnih preostalih nezavisnih prodavnica muzike. Ravnodušni nerdy prodavci i neviđeno more odlične muzike po divnim cenama. Naširoko popularni bruklinski indie pop-rock možete naći i u Virgin prodavnici (Vampire Weekend, Grizzly Bear, MGMT, Liars, Less Savy Fav, Animal Collective, Clap your hands say yeah, Yeah Yeah Yeah’s…). Ovde sam obično u potrazi za naslovima na kojima stoji narandžasta nalepnica sa natpisom “Local Band!”, pošto se u SoundFixu trude da ispromovišu nove nade koje ovaj teren iznedrio. Ima tu svega i svačega, ali se upornom pretragom mogu naći zakopani biseri pod peskom. Pogled mi obično privlače omoti, a ređe imena na koje natrčavam po štampi. Ko kaže da je prošlo vreme prelepog spoja slike i muzike. Tako sam slučajno naleteo na bend Treasure (www.treasurewizards.com). Ljudi su ručno pravili omote za 300 komada svog prvenca. Bez razmišljanja sam platio čitavih 4$. Mnogo prijatan neo-folk zvuk, pa malo vuče na Mazzy Star.

Ono na šta kritičari padaju je taj eksperimentalni, DIY, lo-fi zvuk koji je kao super iskren i svež. Iskren da budem, 50% toga mi je prilično neslušljivo/nezanimljivo, uključujući i sve one gore navedene koji se prodaju u Virgin-u. Vivian Girls koje sam čuo prvi put na koncertu Sonic Youth (gde? MacCarren pool, Brooklyn) se već žestoko probijaju sa svojim prvencem. Nije loše, ali ništa posebno. High Places beskrajno hvaljeni sa svojom kompilacijom EP- ova “03/07 - 09/07″, su konačno izdali i album, “S/T”. Kling-klang kućno muziciranje, koje opet slušam baš kad nemam šta pametnije.

Od favorita bih izdvojio navodno najbučniji bend ovog grada, A Place To Bury Strangers. Energična i melodična buka na tragu The Jesus and Mary Chain. Shock Cinema je za moj ukus bio najprijatnije iznenađenje (naravno ne previsoko ocenjeno na Pitchforku). Melodični indie pop zavijen u mrak sa patrljcima goth zvuka. Kao kada bi Siouxsie and the Banshees započeli karijeru 2006-te. Holy Hails se voze na još uvek živom dance-punk talasu. Zabavni synth pop poprskan gitarama i kuhinjskom produkcijom. Blood on the Wall su isprespajali Pixies i Sonic Youth. Neopsihodelični Psychic Ills. Gang Gang Dance koji sviraju nešto dementno, uvijeno u istočnjačke ritmove, a više nego slušljivo.
Spisak je bukvalno nepregledan i svaki dan iskoči po neko novo ime.

Ovde u kadar ulazi muzička kritika. Ovaj tekst sam mislio odavno da napišem, ali sam sad definitivno bio ponukan Sajinim pisanjem o muzičkoj štampi koju ja već duže vreme ne kupujem. U roditeljskoj kući i dalje religiozno čuvam primerke Roka, Ritma, Vremena i Iksova Zabave. Pamtili su se kritičari i njihove sklonosti. (Baš sam onako učenički bio ponosan što je Žikica S ostavio afirmativan kometar na moj tekst o Amandi Palmer). Ali to je već daleka istorija. Uživao sam kraće vreme u odskorašnjem kvalitetnom rivajvlu HUPER-a. Ponekad kupim nešto što je eventualno posvećeno nečemu što jako volim (recimo UNCUT sa 20godišnjicom izlaska “The Queen is Dead”) i to je to. Pisanje o muzici mi uglavnom služi da nađem svašta nešto lepo i novo, a ne da pročitam nečije mišljenje. Uglavnom se to svodi na pretraživanje last.fm-a, ponekad MySpace(music) i svaki dan pitchforkmedia.com. Kako god okrenete ovi poslednji, sa sedištem u Čikagu već godinama diktiraju indie muzički ukus i promovišu najsvežiju popularnu muziku. Beskrajno mi ide na nerve njihov faux intelektualni snobizam tipa “ako je neslušljivo, objavljeno u dva primerka i ima kretensko ime mora da dobije 10.0, a onda dodeljujemo 0.0 nekim velikim imenima samo da bi pokazali svoj nekompromitovani stav.” Bože me sačuvaj. Bez obzira na sve to izgleda da su postali neizbežni.

Osnivač Pitchforka Ryan Schreiber živi naravno u Brooklynu, a skoro je sa glavnim urednikom Scott Plagenhoefom objavio knjigu “The Pitchfork 500, our guide to the greatest songs from punk to present.” Čim je izašla knjiga usledilo je, da citiram prof. Jankovića, “udaranje srca, znojenje dlanova, po sistemu “joj, ovo mi strašno treba”". Jako volim liste, pa još i muzičke, pa u knjizi. Vrlo fino izdanje od dvestotinak strana sa izborom tih čuvenih 500 pesama iz tri decenije, gde svaka numera dobije dva pasusa teksta. Koristan istorijski presek kroz uglavnom popularnu nezavisnu muziku i njene nebrojene (sub)žanrove. Lepo za čitanje na preskok, podsećanje, učenje i ponovno preslušavanje.

Kako je u pitanju Pitchfork, evo male i lične ilustrativne statistike (nije me mrzelo da prebrojavam).
- 24% nikad čuo za izvođača
- 34% možda sam čuo ZA pesmu, ali nisam čuo samu pesmu
- 23% slažem se sa autorom da pesma treba da uđe u izbor 500
Jasno vam je o čemu pričam. Ja sam jako veliki fan popularne muzike, a posebno tzv. nezavisne i imam šizofreno divergentan ukus (nemoj da je neko rekao “eklektičan”). Muzika uvek svira sa raznih raspoloživih uređaja i stalno kao nešto pratim šta se tu zbiva. Ok je da se 23% slažem sa autorom (ja sam konzument, on je kritičar), trećina pesama se nalazi u nekom polunepreslušanom limbu, ali zato četvrtina bendova ne okida bukvalno ni jedan nervni završetak.
‘Ajd iskreno da mi kažete da li znate sledeće izvođače (bez googlovanja): Liquid Liquid, The Clean, Orange Juice, ESG, The Only Ones, Althea and Donna, Acen…
U već pomenutom nadrk Pitchfork stilu velike zvezde su u 50% slučajeva prezentovane nekim ne-hitom, a 00’s sekcija može komotno da nosi naziv Brooklyn music.

Ovakve knjige (uključujući i John Sellersovu “Perfect from now on”) mi često izazivaju unutrašnje dijaloge sa autorom (čitaj: svađanje). Šta bre pljuješ po mojim omiljenim pesmama i ko su ti bre ovi nikadčuozanjih? Onda ljut ostavljam knjigu, da bih je sutra opet otvorio.
Kao čisti potrošač (niti pravim muziku, niti ima veze sa mojim poslom) imam diskreciono pravo na “ne znam šta je dobro, ali znam šta mi se sviđa”. E boli me bulja (bar se trudim) kako ste ih ocenili, meni se baš dopadaju. Onda ću opet kao omađijan ipak da zavirim u recenziju i eventualno se izbedačim zbog toga što slušam un-cool muziku.

Mogu da pišu ti kojima je to posao (meni je, kao što vidite dokolica) šta hoće, muzika koju volim je kao P.K. Dickovski mood organ (”Do androids dream…”). Beskrajni spektar emocija koje aktiviram na dugme, a svako malo se pojavi neka nova kombinacija. Šta ćete lepše.

link ka originalnom članku >>>

Pevanje iz vagine

Ok, trebalo je da bude “Pevanje iz pičke”, ali kao ‘ajde da ne bude baš u naslovu.

Jako volim ženske vokale i “female vocalists” tag je treći po frekventnosti na mom last.fm profilu. Žene vas vozaju u emotivne predele gde samo one mogu da vas odvozaju, a i ima nešto u ženskom glasu što je kao stvoreno… pa, za pevanje. Kreće se u spektru o kojem muškarci mogu samo da sanjaju. Bolna tugaljivost Billie Holiday, čvrstva toplina Elle Fitzglerald, halucinanto dreamy vokal Hope Sandoval (Mazzy Star), atonalno recitovanje Kim Gordon (Sonic Youth), perfektan party match Cindy Wllson i Kate Pierson (The-B52s), nadrealni kapaciteti Elizabeth Fraser (Cocteau Twins), next door girl Kim Deal (Pixies, Breeders), predivno medeival vrištanje Mirande Sex Garden, promukli goth Siouxsie Sue, country noir Neko Case, lepljivo devojački glas Harriet Wheeler (The Sundays)… Lista je odugačka i koga baš zanima neka overi sadržaj pomenutog tag-a.

Ima taj neki kvalitet koji mogu da opišem samo kao pevanje iz (izvinjavam se još jednom) pičke. Prvo zato što vagina zvuči previše sterilno i klinički, a drugo, nije onako vagina dentata preteća u fazonu “e sad ću da vam odgrizem kite, svinje mizogine”. Više je iskreno i ogoljeno, toplo i vlažno i puno neke sirove primordijalne energije. Najbolje što žena može da mi dočara kako je to biti žena. I najbliže što sam ikada stigao u kontaktu sa ženama. (Blamantne pokušaje ne računam). Pomenutu frazu sam uglavnom upotrebljavao za PJ Harvey, i to uglavnom za prva dva albuma. Kao da su joj usta zamenjena pomenutim organom. Ima tu raznog fem kukanja o krvavljenju i napuštenosti i “It’s A Man’s Man’s Man’s World” neravnopravnosti. Sve to stoji i poštujem ja sve to, ali nije ključno. Ključno je kako žena može da me penetrira kroz uši. I da posle hoću još.

Drugi put mi je fraza pala na pamet kad sam čuo Amandu Palmer. O njoj i njenom nekadašnjem bendu The Dresden Dolls sam već piskarao (Americana Tidbits br.5 i br.18.). Brechtian punk vodvilj koji je vešto uspeo da izbegne nalepnice goth i neo-folk, ali dobija generalni tag dark cabaret (jel’ bio neko na The Tiger Lillies u Beogradu?) koji ni slučajno ne treba lepiti na bendove kao što su Beirut, DeVotchka, Gogol Bordello i slične meni ne baš drage (stvar je ukusa, jel’te) NemanjaKusturica/gypsy/trubači/terevenka bande.

Amanda Palmer je u petak imala koncert u Webster Hall-u, popularnoj i od skora redekorisanoj multipleks stanici za zabavu u East Village-u Gotham grada. Bizarni “kristalni” lusteri, teatarska atmosfera, faux otrcanost, gargojli i overall “haunted” look. Svirku su otvorili Walter Sickert & THe ARmy of BRoken Toys. Lepo, malo, kamerno i dovoljno kratko. Binu su preuzele sestre Boekinbinder iz “Vermillion Lies“. Dve ljupke i lutkaste devojane koje sviraju morbidne cirkusko-vodviljske poskočice. Izdale i novi album “What’s in the box?”. Toplo preporučujem i prethodni, “Separated at Birth”. Iz meni nepoznatog razloga neposredno pre Palmerove nastupaju “The Builders and the Butchers“, 5 momaka koji sviraju grobljanski, ali vrlo energičan alt-country. Frontmen vrlo sladak i podseća na Grant Lee Phillipsa (ne likom, nego delom), ali je nekako prekinuo taj prijatan feminin-ka-androgin tok čitavog događaja.

Palmer je u skladu sa naslovom svog albuma “Who Killed Amanda Palmer” izneta na scenu obučena kao corpse bride. Zgodna i raščupana, sa dlakama ispod pazuha i neverovatno dobrim dekolteom na krinolina-like haljini otvara koncert otvaračem sa albuma, “Astronaut: History of nearly nothing”. Svirka u Brooklynu od pre dva meseca je bila onako barska. Ona i klavir teško da mogu da reprodukuju bogatu (možda i preteranu) produkciju sa albuma. Ovde ja opet vidim samo nju i klavir. Do vraga, ovo će sad stvarno biti kamerno kling-klang. Ne lezi vraže, samo uz pomoć furioznog pijanisanja, glasa i u naslovu pomenutog organa uspeva da nadomesti sve gudače, horove, gostujuće muzičare i ine parafernalije. Za teatarski deo se pobrinuo Danger Ensemble iz Australije koji je za džaba prati na kompletnoj promotivnoj turneji. Lyndon Chester iz istog plesno-teatarskog ansambla je ponekad prati na violini i uspešno zamenjuje violončelo Zoe Keating sa albuma. “Simon Says” (lepa i tužna posveta Velvetima), “Apmersand” (nemogućnost da se bude u paru), “Strenght Through Music” (posvećeno Columbine upucavanju, a snimano za vreme Virginia-Tech masakra), pa “Guitar Hero” (video igre i rat u Iraku) izveden na plejbek i uz air guitar koreografiju, “Google Me” napisana u paru sa Neil Gaimanom sa kojim je napisala i knjigu “The Big Book of Who Killed Amanda Palmer”. Pa onako ispresecano nekolikim The Dresden Dolls favoritima “Mrs. O” (tragična pesma o poricanju), “Coin Operated Boy”, “Half Jack” i moja omiljena “Backstabber”.
Kad kuka onda ne cmizdri, a kad se veseli onda se zajebava. A sve prikucavajuće energično i do daske (jaja?).

Pošto noćni klub u podrumu počinje sa svojim programom negde oko pola jedanest vreme je da se i ovo pritera kraju. Prvo lagana ukulele cover verzija “Creep” od Radiohead uz horsku pratnju publike. Obećao sam sebi da ću izaći sa koncerta ako bude nešto svirala od njih, al’ šta sad. I za kraj nekakva scary dance verzija “Coin Operated Boy” sa trake. Negde nasred koncerta se sprdala sa “mainstream”-om lipsinkujući “Umbrella” od Rihanne sa sve MTV-like plesnim nastupom. To me malo podseti na činjenicu kako je na svom solo projektu pristala na neke kompromise kao što su prebogata produkcija i upeglani video spotovi, pa mi je Rihanna ironija malo otužna. The Dresden Dolls su imali svoju stabilnu armiju poklonika i prilično beskompromisan stav. Očigledno je došlo vreme da se neki računi ponaplaćuju iako u Njujorku uspeva da skupi samo par stotina ljudi. Idemo dalje. Samo ne u pravcu Goldfrapp koji su posle božanstvenog “Felt Mountain” albuma skliznuli u popularni electro humpa-cumpa. Pomenuti organ ostaviti lepo au naturel, neobrijan i pevati kroz njega direktno iz iznutrica.

Posle svirke sam se osećao prijatno pojeban sirovom energijom, pravo iz pičke.

---

Fotke:
Flickr
FaceBook public album

---

further reading:
www.amandapalmer.net
www.whokilledamandapalmer.com
www.wkapfm.com
www.dresdendolls.com

---

Amanda Palmer videos (11 komada)… gledati onako po redu. + snimak sa barskog nastupa u Brooklynu.

---

Hate list (za svaki slučaj):
- Gudmundsdottirova ima neosporno neviđene vokalne kvalitete, ali je isto tako neviđeno dosadna.
- Laurrie Anderson je da citiram ogorčenu posetiteljku koncerta “(what a) midwestern fake”.
- Diamanda Galas
- Tori Amos
- Sinead O’Connor

---

Ko je uspeo da stigne do kraja ovog posta, a javi se prvi (i zanima ga/je), dobije od mene CD “The Builders and the Butchers”. Slučajno sam dobio jedan viška.

link ka originalnom članku >>>