“Umetnost ne može da promeni
ništa osim ljudi – ali umetnost menja
ljude , a ljudi mogu da učine da
se promeni sve.”
Toni Kušner, iz predgovora knjige “The Design of Dissent”
Nedavno si se vratio iz Katara. Šta si radio tamo?
Prije tri-četiri godine sam predavao u Njemačkoj, u Bremenu. Tamo je bila grupa profesora i studenata iz Bejruta kojima se svidjelo moje predavanje i moj odnos prema tadašnjoj američkoj vlasti. Jedna od profesorica, Dajan Mikael (Diane Mikhael), postala je profesorica na VCU Qatar (Virginia Commonwealth University in Qatar) i pozvala me je da održim predavanje. Munera Spens (Muneera Spence), druga profesorica, vidjela je izložbu „The Design of Dissent“ u Bostonu, pa su bili zainteresirani da se izložba prenese u Katar. Pozvan sam da održim predavanje prilikom otvaranja izložbe. Pustio sam i novi film o Miltonu Glejzeru, pošto Milton nije mogao doći, a film je zaista izvrstan − Milton priča o odgovornosti dizajnera prema svojoj sredini.
O čemu si govorio na predavanju?
Prije svega o odgovornosti dizajnera. Predavanje je bilo o tome da su dizajneri neophodni u prodaji stvari. Da bi bilo što prodao, trebaš dizajnera. Zato dizajnere vole i korporacije i političari. Dizajn je propaganda. No vrlo rijetko si dobrog/skupog dizajnera može priuštiti nekakva alternativna grupa ili nekakva pro bono organizacija, jer nemaju novca za to. Dizajner kao građanin ovog društva, sa tako jakim oruđem u rukama, mora imati obaveze prema tom društvu. Mora raditi i nešto što nije neminovno za novac, ali za dobrobit svih.
Ima li dizajna pobune u Kataru?
Ne, zato što je to jako mlada i jako bogata zemlja, i svim Katranima je dobro. Možda gastarbajterima nije dobro. Na svakog Katranina dolazi četiri ne-Katranina koji tamo rade. Da li njima treba pobuna, ne znam. Meni se čini da je vrlo važno za tako bogatu zemlju da shvati da postoje ljudi kojima nije tako dobro, koji nisu tako bogati. I u zemlji i van zemlje. I njima treba pomoći. To što ti imaš ne znači da moraš sve zadržati. Samim tim što katarske novine pišu o izložbi, mislim da su razumeli poruku. I samim tim što neko uđe na tu izložbu i misli da je važna. Mala promjena u svijesti već je veliki uspijeh. Mi se bavimo dizajnom, nismo naučnici koji traže lek protiv raka i ne očekuješ nekakve dramatične rezultate. Mali pomaci su ono što treba izuzetno da te veseli.
Islam je državna religija u Kataru. Kakav je trenutni odnos prema figuralnoj predstavi u njihovom dizajnu i artu?
Njihov art jeste više apstraktan. I posteri jesu više apstraktni, ali advertajzing prikazuje ljude. Vrlo je to negde slično Japanu, koji očito nije islamska zemlja. Japanski posteri su počeli s apstraktnim oblicima/kaligrafijom, ali 50 odsto postera u Japanu i dalje je takvo. Obe kulture imaju veoma slikovito pismo koje je slika već samo po sebi i dodatkom slike bi dobili image overdose.
U Kataru si pre godinu dana držao i radionice. Kakvi su studenti?
Izuzetno obrazovani. Tehnologija im je vrhunska, imaju idealne uslove i jako puno putuju. Ne možeš primetiti razliku, osim u načinu oblačenja, i nema razlike kada sediš na klasi kod njih ili ovde. Zapravo ima. Učionice su im puno čistije nego u Njujorku. U dizajnu ima malo više pattern dezena nego negde drugdje, ali ni po tome više nisu jedinstveni, toga sad ima svuda. Vidi samo suvremeni engleski ili holandski dizajn. Čak im se i magazin zove Wallpaper.
Zvuči mi kao prilično udobna atmosfera za bilo kakvu pobunu?
Zavisi kako se osijećaš. Da li si ženska osoba koja, na primjer, želi da bude u crnom ili ne?
Na izložbi su postavljeni i plakati koji tretiraju konflikt između Palestine i Izraela. Kakve su reakcije?
Zanimljivo je to što su neke od propalestinskih plakata na izložbi napravili izraelski dizajneri. Ja sam im to pokazao na svom prvom predavanju pre godinu dana, što je malo bilo šokantno. Međutim, svijet nije crno-bijeli. Lako je slagati se sa svojima. Ovde govorimo o Izraelcima koji su stali na stranu Palestinaca. Koji rade plakate i preispituju svoju vlastitu vlast. Da li vi znate što radite? Da li mislite da je u redu to što radite? Skidam kapu svima koji se usude raditi takve stvari izlažući sebe riziku.
U konfliktima uvek ima najmanje dve suprotstavljene strane i obe misle da su u pravu. Za koga se boriti?
Dissent je, ako se držimo preciznog značenja reči, u Americi biti protiv prava na abortus. Abortus je legalna, zvanična pozicija. Ako si protiv abortusa, ti kao dizajner imaš prava raditi nešto u tom smijeru. To bi bio dissent desnice. To što ljevica ima bolje dizajnere nego desnica, to je sad druga priča. Ne govorim ja nikome šta je dobro, a šta zlo. Kad osijetiš da netko radi nešto što nije ispravno, moraš podignuti svoj glas. Ili miša, ili pero.
To podrazumeva biranje i zauzimanje vrlo jasne pozicije?
Verovatno je najlakše reagirati na ono što ti je najbliže srcu. S druge strane, ljepo je reagirati na nešto što nije vezano za tebe, ali se s tim slažeš. Meni je vrlo važno raditi za gej zajednicu iako nisam gej. Da sam gej, svi bi rekli pa naravno, radi za svoje. Ovako moraju misliti šta mi je motiv i to usporediti sa sopstvenim osijećanjima prema istoj stvari. To je opet taj mali, ali važan pomak. Niko ne misli da ste životinja ako radite kampanju za protiv brutalnog ponašanja prema životinjama. Niko ne misli da ste pedofil ako radite za institucije koje se bave malom decom.
Šta trenutno radiš?
Evo baš dizajniram medalju za Jewish Film Festival u Zagrebu, priznanje koje se dodeljuje za pomaganje jevrejskom narodu u Drugom svjetskom ratu. Pre izvjesnog vrijemena sam pročitao u The New Yorkeru priču o sudbinama dve sarajevske porodice, jednoj muslimanskoj i jednoj židovskoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, spasao je pred nacistima neprocenjivi primjerak porodičnog jevrejskog molitvenika, Haggadu, kao i mladu židovku Miru Papo. Izuzetno potresna priča iz raznih razloga i oslikava čitavu povijest nekadašnjih Jugoslavija u malom. Priča je na moju inicijativu objavljena u hrvatskom listu Nacional. Stupio sam u kontakt sa Servet Korkut, udovicom pokojnog Derviša, a preko dizajnera Bojana Hadžihalilovića u Sarajevu. Na moj prijedlog se njoj sada dodeljuje medalja koju ja dizajniram. Sam dizajn je tu jedan jako mali dio.
Zemlja može da krene dalje tek kada se suoči sa sopstvenom savešću. Vidim na tvojoj polici knjigu Srebrenica.
Da, to je fotografska monografija Tarika Samaraha. Veći dio knjige su samo imena. (lista knjigu), i to traje i traje i traje. To su imena svih ubijenih ljudi − 7.109 ljudi. Fotograf Tarik je bio sa UN kada su išli otkopavati prve masovne grobnice. Noć prije otkopavanja je tamo neko preko noći ostavio zaklanu lutku. Verovatno ju je uzeo od svoje kćerke i prerezao joj lice i grlo. Kakav mrak može biti u nečijoj glavi da zakolje lutku? Evo, vidi, ovdje je fotografija Tarikova. Ja sam ga fotografirao. Htio sam da se moje ime na ić pojavi tu. Zato što svijet, opet velim, nije crno-bijeli. Ima, naravno, i muslimanskih prezimena na ić, ali moje je onako, kako bi to u Srbiji nazvali, srpsko ime. Ja sam želio da se jedno takvo ime pojavi među ljudima koji su radili na ovoj knjizi.
Kako vidiš proces suočavanja u Srbiji?
Što će Srbi raditi, to ja Srbima ne želim savjetovati. To Srbi moraju sami. Pročitaću im samo jedan citat: Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete, Ivo Andrić.
Ne vidim grafičke radove na temu Srebrenice. Zašto?
Nema ih, nažalost. Naročito ne sa srpske strane. Općenito, čini mi se da su se umjetnici i dizajneri malo povukli. Nitko nije ni probao napraviti Gerniku povodom napada 11. septembra. Kaži mi jedno slikarsko ili kiparsko dijelo koje se time bavi? Nema ih. Zašto? Ne znam. Ima tu plakata i dizajna, ali fine art to više ne dodiruje. Nema više Goje (Goye) i Pikasa (Picassa). Možda zato što se ne prodaje dobro u Sothebyu. Umjesto umjetnosti, tu su sad blogovi i širenje informacija i ideja preko interneta. Nešto malo grafičkog dizajna, i to je to. Ako se ljudi koji su uspješni u tome što rade ne angažuju, onda se i nove generacije, kojima su ovi uzor, isto tako neće angažovati.
U angažovanim radovima često se koriste šokantne i provokativne slike. Ne postaju li ljudi imuni na njih?
Postoje osnovni simboli koji su svima prepoznatljivi. Na krv će svi uvek reagirati. To je u ljudskoj prirodi. Kako od tri poznata elementa napraviti nešto novo? Kako ih presložiti, a da budu zanimljivi? Ima tu malo haikua. Zavisi, naravno, kome i šta govoriš. Što veću grupu pokrivaš, to moraš biti jasniji i upotrebiti više klišea. Pored toga, treba jako dobro razumjeti riječnik kojim se koristiš i u kakvom kontekstu. Moraš znati šta koga pogađa i vrijeđa da bi nekome uopšte pomogao. Dizajnerima iz Istočne Evrope je sasvim normalno upotrebiti vulgarnu seksualnost, koja je na Zapadu često neukusna. Naprosto moraš znati puno o temi kojom se baviš, i najbolji način je stalno obrazovanje i razvijanje sopstvene senzibilnosti.
Zašto radiš angažovane stvari?
Pitali su me jednom zašto sam radio poster za Darfur. Odmah mi je pao na pamet poster koji su radili u Engleskoj poslije Prvog svjetskog rata. „Šta si radio u ratu tata?“ Kad-tad će te neko pitati: „A što si ti radio?“
www.mirkoilic.com
tekst i fotografije: Aleksandar Maćašev
objavljeno u magazinu KVART, br. 16, mart 2010.
No comments:
Post a Comment